Poremećaji kojima se bavimo
Dijapazon klijenata i poremećaja kojima se bavimo je širok.
Imate pitanja? Kontaktirajte nas i mi ćemo vam rado pomoći.
Poremećaj izgovora glasova (dislalija)
Dislalija je poremećaj artikulacije koji se ogleda u nepravilnosti ili u nemogućnosti izgovora pojedinih glasova. Može se ispoljiti kao omisija (izostavljanje određenog glasa), supstitucija (zamane jednog glasa drugim) ili distorzija (nepravilan izgovor glasa).
Može se ispoljiti kao omisija (izostavljanje određenog glasa), supstitucija (zamane jednog glasa drugim) ili distorzija (nepravilan izgovor glasa). Najčešće su obuhvaćene grupe glasova frikativa i afrikata (S, Z, C; Š, Ž, Č, Dž; Ć. Đ), zatim laterali L i Lj (lambacizam), kao i vibrant R (rotacizam). Postoje poremećaji izgovora glasova K i G (kapacizam i gamacizam), poremećaj izgovora glasova T i D (tetacizam i deltacizam).
Ponekad poremećaj izgovora glasova može biti organski kao što je kraća resica, rascep usne i/ili nepca, nepravilan položaj vilice (izbačena ili uvučena vilica), nepravilan položaj zuba, visoko nepce, oštećen sluh. Nekada uzrok može biti loš govorni model i “tepanje detetu”, slabije razvijen foneski sluh (nerazlikovanje akustički slučnih glasova).
Dijagnostikuje se primenom globalnog artikulacionog testa (gde se obraća pažnja na uzrasne norme usvojenosti glasova), fonemske diskriminacije, testa oralne praksije.
Tretman obuhvata vežbe oralne praksije, kako bi naši govorni organi izveli pokret i položaj neophodan za pravilan izgovor glasova, pozicioniranje govornih organa, vežbe fonemske diskriminacije, automatizaciju kroz rečenice, priče, pesmice.
Razvojna disfazija
Razvojna disfazija je jezički poremećaj koji se javlja kod dece. Podrazumeva poteškoće u razumevanju govora (receptivna disfazija) ili produkciji govora gde dete ne govori ili je govor nerazumljiv i nepravilan (ekspresivna disfazija). Može biti i mešovita.
Ekspresivna disfazija (kašnjenje u govornoj produkciji) se ispoljava tako što postoji kašnjenje u pojavi prve reči, dete ne sklapa rečenicu do 2 ipo, 3 godine, govor je često ne razumljiv, često koriste prvi ili poslednji slog, rečnik se razvija sporo, kada se rečenica javi, uglavnom je uprošćena uz odsustvo ili pogrešnu upotrebu priloga, predloga, zamenica, roda, padeža, vremena, agramatičan govor dakle, zatim neadekvatan redosled reči u rečenici, smanjena sposobnost vođenja razgovora, ponavljanje pitanja uz smišljanje odgovora.
Receptivna difazija (razumevanje govora) vidljiva je još na ranom uzrastu. Dete se ne odaziva na ime, ne prepoznaje jednostavne objekte iz svakodnevne upotrebe i okruženja, ne razume veliki broj jednostavnih naloga, na kasnijem uzrastu ne razume pitanja koja mu se postavljaju. Zastoj u nerazumevanju govora utiče i na produkciju istog.
Razvojna disfazija podrazumeva teškoće u izgradnji jezičkog sistema na svim nivoima (fonološkom, morfološkom, sintaksičkom, leksičkom, semantičkom, pragmatičkom). Rana intervencija je važna. Nemojte čekati da stanje prođe samo od sebe. Spontanim razvojem, deca sa disfazijom nisu u stanju da razviju jezičke strukture u punom kapacitetu. Kada roditelji primete problem, potrebno je da se što pre jave logopedu za mišljenje i procenu. Procena se radi tako što logoped prvo priča sa roditeljima, uzima anamnestičke podatke i razlog dolaska. Logoped zatim posmatra dete i priča sa njim. Cilj je da uočimo probleme u izgovoru reči, pronalaženju pravih reči, građenju gramatičkih konstrukcija, uključivanju relevantnih informacija, uopšte u razumevanju i produkciji govora kao i jezičkih struktura na svim nivoima (u zavisnosti od uzrasta deteta). Što se problem ranije dijagnostikuje, to su bolji rezultati i šanse za usvajanje predčitačkih i predpisačkih veština, napredovanje u školi, integracije u društvu i među vršnjacima, prevazilaženja problema generalno. Ovde je potreban stručan, usmeren logopedski tretman kako ne bi ostale posledice na jezički razvoj, kao i celokupan razvoj deteta a roditelji moraju biti spremni na zajednički, dugotrajan, posvećen i uporan rad.
Tretman obuhvata stimulaciju deteta i obučavanje roditelja kako da nastave rad kod kuće. Stimulacija zavisi od uzrasta i razumevanja/produkcije govora i uključuje povezivanja reči sa gestom, imitacijom, slikom, vežbe oralne regije, verbalizacija detetovog gesta kao i onoga što radi, okružuje ga, pokazuje interesovanje, postepeno sklapanje rečenica i građenje jezičkog sistema na svim nivoima, vežbe artikulacije.
Poremećaji autističnog spektra
Poremećaj autističnog spektra odnosi se na širok spektar stanja koje karakterišu verbalni i neverbalni socijalno-komunikacioni deficiti, kao i prisustvo ponavljajućih obrazaca ponašanja, interesovanja ili aktivnosti. Poremećaj autističnog spektra uključuje autizam, aspergerov sindrom, dezintegrativni poremećaj detinjstva, nespecifični pervazivni razvojni poremećaj.
Prepoznavanje ranih znakova autizma i traženje usluga rane intervencije i lečenja poboljšavaju rezultate učenja, socijalnih veština i komunikacije kod dece sa poremećajem iz autističnog spektra. Iako svako dete sa autizmom ima jedinstven obrazac ponašanja, neki uobičajni simptomi uključuju: U ranijem dobu uočava se izostajanje “brbljanja”, socijalnog osmeha, praćenje osobe pogledom, loš kontakt pogledom, nereagovanje na zvuke (kao da su gluva), nedostatak gestikulacije i facijalne ekspresije. Polako potom izostaje prva reč ili se gubi, pokazuju nedostatak imitacije, radije su sama, nedostaje funkcionalna igra kao i zaniteresovanost za igračke, jezik se ne razvija ili su prisutne eholalije, repetativan govor.
Nedostaci socio-emocionalnog reciprociteta podrazumevaju neadekvatan društveni pristup, započinjanje ili vođenje razgovora, deljenje interesa, emocija i afekta, odgovori na društvene interakcije uopšte.
Nedostaci u neverbalnom komunikativnom ponašanju podrazumevaju loše integrisanu neverbalnu komunikaciju, izbegavanje kontakta pogledom, neadekvatan govor tela, neadekvatna upotreba i razumevanje gesta, potpuni nedostatak facijalne ekspresije i čitanje iste.
Nedostaci u razvoju, razumevanju i održavanju odnosa podrazumevaju poteškoće u prilagođavanju ponašanja različitim društvenim kontekstima, poteškoće u deljenju maštovite igre i sklapanju prijateljstva, odsustvo interesovanja za vršnjake.
Stereotipni obrasci ponašanja, interesovanja i aktivnosti se mogu ispoljiti kao – ljuljanje, mahanje, trčanje napred-nazad, eholalije, uznemirenost pri malim promenama, insistiranje na istoj hrani ili da se ide istim putem, dodirivanje predmeta određenim redosledom ili na određeni način, ograničeni, fiksirani interesi, hipo ili hiperosetljivost na bol ili temperaturu, burne reakcija na pojedine zvuke ili teksture, vizuelna fascinacija svetlima ili pokretom gde se često igraju prstima.
Što se tiče samog govora često: Ne govore ili imaju odložen govor, roditelji to pominju kao gubljenje ranije stečene sposobnosti izgovaranja reči ili rečenica, ne uspostavlja kontakt očima kada postavlja zahteve, ponavlja reči ili fraze ali ih ne razume, deluje kao da ne razume jednostavna pitanja ili uputstva, govori neuobičajnim tonom ili ritmom – može da koristi pevajući glas ili poput robota npr, ne može da započne razgovor ili da ga anstavi.
Uzrok autizma se ne zna. Istraživanja sugerišu da se autizam razvija kombinacijom genetskih i sredinskih faktora, uslovljeni složenom interakcijom gena i okoline. Svi se ti činioci više navode kao faktori rizika nego kao uzrok.
Prepoznavanje ranih znakova autizma je neophodan uslov za organizovanje rane intervencije čija bi realizacija trebala da omogući bolji napredak dece iz autističnog spektra. Pošto je autizam poremećaj spektra, svaka osoba sa autizmom ima poseban skup prednosti i izazova sa kojima se susreće. Načini na koje osobe sa autizmom uče, razmišljaju i rešavaju probleme mogu varirati od visikokvalifikovanih do ozbiljnih izazova. Cilj tretmana svakako jeste otklanjanje ili ublažavanje postojećih simptoma i nepoželjnih obrazaca ponašanja. U svom radu primenjujemo elemente floortime-a, aba terapije, play terapije, defektološko-logopedske terapije.
Apraksija
Oralna apraksija je nemogućnost izvođenja oralnih motornih pokreta na zahtev iako se spontano one mogu izvoditi. Dete spontano može da isplazi jezik, podigne jezik gore, obliže usne ali ne i na nalog ili ih delimično izvodi.
Razvoja vebalna apraksija je poremećaj govora gde dete ima poteškoća u koordinaciji složenih oralnih pokreta neophodnih za produkciju govora a koji nisu uslovljeni slabošću mišića.
Dete ima vidljivih teškoća sa govorom. Neki od simptoma jesu da dete istu reč kaže drugačije svaki put kada je ponovi ili mi to od njega tražimo, menja redosled glasova u reči, reči u rečenici, primetni su preterani pokreti usana ili su vidljivi pokušaji da se usta pozicioniraju radi proizvodnje glasa, kod dužih reči broj grešaka je veći, tempo govora je često usporen.
Prvo se naravno uzimaju anamnestički podaci i istorija bolesti. Ako istorija ne sadrži procenu sluha, umeravaju se na istu. Pored toga radi se oralno-motorička procena i evaluacija govora (u toku igre i drugih aktivnosti, može biti zatraženo da imenuje slike kako bi se videlo da li ima poteškoća u pravljenju određenih glasova, izgovoru reči ili slogova. Može se proceniti koordinacija i glatkoća pokreta u govoru gde se traži da ponovi slogove ili teže reči). Procenjuju se i suprasegmentne strukture govora – melodija i ritam.
U terapiji razvojne verbalne apraksije često se rade masaže lica, vrata, usana, višestruko ponavljanje, koriste se Talktools instrumenti, logopedske sonde, vežbe koprodukcije (izgovaranje reči u isto vreme kada i terapeut). Cilj je taktilna stimulacija, vizuelna kontrola gde dete uočava i prati položaj govornih organa, lakše pozicioniranje govornih organa pomoću Tallktools i sondi. Takođe, koriste se i klasične logopedske tehnike – taktilni znaci, poput stavljanja prsta na usne kao podsetnik da zatvori usta prilikom izgovora određenog glasa, zatim vizuelni, poput vežbanje i gledanje u ogledalu i na kraju vežbe “slušaj”, kao što je vežbanje sa diktafonom a zatim slušanje snimljenih glasova da li su pravilno produkovani.
Specifični poremećaji učenja - disleksija, disgrafija, diskalkulija
Specifični poremećaji učenja su neurorazvojni poremećaji koji se tipično dijagnostikuju kod dece školskog uzrasta, iako mogu ostati neprepoznati i do odraslog doba.
Disleksija je jezički poremećaj koji karakterišu teškoće u ovladavanju tehnike čitanja, i pored očuvanih vizuelnih i kognitivnih sposobnosti. One su uslovljene poteškoćama u fonološkoj svesti, verbalnom pamćenju, brzini verbalne obrade.
Čitanje je složeno. Naš mozak povezuje slovo sa zvukom, postavi te zvukove u pravi red i spoji u reči, reči u rečenice i pasose, tekstove koje čitamo i razumemo. Deca i odrasli sa disleksijom imaju problem da upare slova koja vide na papiru sa zvucima koje ta slova i kombinacije slova prave.
Disgrafija je poremećaj usvajanja, učenja i savladavanja sposobnosti pisanja.
Diskalkulija je termin koji se koristi za opisivanje poteškoća u učenju koncepata povezanih sa brojevima kao i korišćenje simbola i funkcija povezanih sa matematičkim operacijama.
Dakle, disleksija je povezana sa poteškoćama u čitanju, disgrafija u pisanju a diskalkulija u matematičim operacijama.
Deca kada uče da čitaju, prvo nauče da prepoznaju prvi glas u reči. Potom uče kako da te glasove spoje u reči (m-i-š je miš). Na kraju, moraju da shvate šta ta reč znači (miš je mala životinja koja živi u rupi). Za decu koja imaju disleksiju, mozgu je teško da poveže slova sa zvucima koje proizvode a potom da te zvukove povežu u reči. Dakle, neko dete sa disleksijom može da reč “miš” pročita npr “miloš”. Zbog toga, čitanje može biti spor i naporan proces. Disleksija je različita za svakoga. Neki ljudi imaju blažu formu koju nauče da kontolišu. Drugi imaju malo više problema da to prevaziđu. I u jednom i u drugom slučaju, pomoć stručnjaka je neophodna. Čak i ako deca nisu u stanju da u potpunosti prevaziđu disleksiju, i dalje mogu da završavaju škole i imaju uspeha u životu.
Disleksija se ispoljava kroz:
- poteškoće u prepoznavanju prvog glasa u reči (igra na slovo na slovo),
- problem fonološke obrade (analiza i sinteza reči gde dete treba da kaže koje sve glasove čuje u npr. reči “pas” ili kada mi kažemo p-a-s, poveže glasove u reč i prepozna šta smo rekli),
- poteškoće u pamćenju oblika slova
- sporo čita
- čita više puta istu rečenicu ili tekst da bi razumeo pročitano
- česta zamena akustički sličnih glasova (k-g, s-z, p-b)
- izostavlja ili dodaje glasove
- neprijatno mu je da čita naglas
- poteškoće u usvajanju pravopisa.
Disleksija je često udružena sa disgrafijom.
Neki od znakova disgrafije jesu:
- poteškoće u pisanju pravih linija
- obrnuto pisanje slova (ogledalski)
- problemi sa pisanjem oblika slova i čitljivost (neuredan rukopis)
- neadekvatna veličina slova i razmak
- ulomljenji, kosi ili padajući redovi
- čvrst, nezgrapan ili bolan stisak olovke
- poteškoće u praćenju linija ili zadržavanje unutar margina
- problemi sa strukturom rečenice ili gramatikom dok piše ali ne i kada govori
- poteškoće u organizovanju i artikulisanju misli na papir
- sporost u pisanju
- izostavljanje reči iz rečenice ili pogrešan redosled reči.
U evaluaciji disleksije prvo se naravno uzimaju anamnestički podaci, postojeća prateća dokumentacija i vrši se procena osnovnih jezičkih veština koje su usko povezane sa disleksijom. To uključuje ekspresivne i receptivne jezičke veštine, fonološke veštine uključujući fonološku svest, kao i sposobnost da brzo imenuje slova, boje i brojeve. Takođe procenjuje se i sposobnost da čita liste reči izolovano i u kontekstu, plus razumevanje pročitanog. Ako dijagnostika pokazuje profil osobe sa disleksijom, pristupa se izradi plana terapije.
Kod disgrafije procenjuju se simptomi (čitljivost rukopisa, oblik, veličina slova, praćenje linija…) i na osnovu toga se dijagnostikuje.
Specifični poremećaji učenja mogu biti blagi, umereni ili jako ozbiljni. Kako imaju širok dijapazon znakova i na svaku osobu utiču različito, terapija je jako individualizovana. Ljudi sa specifičnim smetnjama u učenju i dalje mogu da postanu vešti učenici i da nadograđuju prednosti koje su često povezane sa njihovim razlikama u učenju.
Poremećaj pažnje (ADD i ADHD)
Pažnja je bazična psihička funkcija i podrazumeva usmeravanje mentalne aktivnosti na određene sadržaje, koncentrisanost na određeni premet, objekat, sadržaj razmišljanja uz zanemarivanje nebitih podražaja.
Poremećaj deficita pažnje (ADHD – poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću) podrazumeva kombinaciju upornih problema kao što su poteškoće u usmeravanju pažnje, hiperaktivnost i impulsivno ponašanje. Deca i odrasli često imaju i poteškoće sa kontrolisanjem emocija.
Ukoliko dete ima problem samo sa pažnjom i koncentracijom, bez hiperaktivnosti, onda je u pitanju ADD (poremećaj pažnje bez hiperaktivnosti).
Normalno je da deca u jednom ili drugom trenutku imaju problem sa fokusom, pažnjom ili ponašanjem. Ovde pišemo o ozbiljnijem problemu.
Simptomi poremećaja pažnje se obično primećuju u ranom uzrastu i mogu postati uočljiviji kada se detetove okolnosti promene, najčešće polaskom u školu kada imaju više obaveza i gradivo postane teže.
Glavni simptomi jesu smanjena pažnja, hiperaktivnost i impulsivnost.
Ispoljavaju se kao:
- kratak raspon pažnje, daju se lako omesti
- zaboravno je i gubi stvari
- previše priča
- otežano prati uputstva
- ima poteškoće da sasluša drugog
- često ne završava zadatke ili ga je potrebno podsticati
- ne obraća pažnju na detalje
- često menja aktivnosti ili se pažnja brzo prebacuje sa jedne informacije na drugu (vigilna pažnja)
- ima poteškoće u organizaciji
- nesposobnost da sedi mirno, naročito u mirnoj i tihoj sredini ili kod aktivnosti koje to zahtevaju (dok jede ili aktivnosti u vrtiću)
- prekomerno fizičko kretanje
- ne može da sačeka svoj red
- prekida tuđe razgovore, igre, aktivnosti
- teško kontroliše svoja osećanja
- sklono je burnim reakcijama
- mali ili nimali osećaj opasnosti.
Svi ovi simptomi utiču na njihove međuljudske odnose i deca se često bore da se socijalno uklope sa svojim vršnjacima.
Deca sa poremećajem pažnje ne mogu samostalno da “prerastu” problem. Potrebno je raditi na tome kako bi se problemi prevazišli ili ublažili.
Ne postoje standardizovani testovi za evaluaciju. Vrši se procena na osnovu upitnika o ponašanju deteta (anamnestički podaci i porodična istorija, simptomi, kada su simptomi počeli, gde se simptomi javljaju, u kojoj količini utiču na funkcionisanje i život deteta uopšte, da li je bilo velikih i značajnih događaja) i klinička ispitivanja ako je potrebno. U procenu još mogu biti uključeni psiholog, pedijatar, neuropsiholog.
Tretman male dece ADHD često podrazumeva kombinaciju bihejvioralnih (najvažnije) i psiholoskih tretmana, obuku roditelja i primenu lekova ako bude potrebe.
Kako da pomognete svom detetu? Osnovno jeste dobar san. Neka soba bude provetrena i zamračena. Trudite se da imate istu rutinu, odnosno da uvek ide na spavanje i budi se u isto vreme. Možete ubaciti neki ritual umirivanja i uspavljivanja (priča, muzika, pesmica) i da pre spavanja ne gleda tv ili igra igrice. Uključite neku fizičku aktivnost, prilagođenu uzrastu detata naravno. Neka se dete što više igra napolju i trči, neka učestvuje u kućnim poslovima. Planirajte dan tako da vaše dete zna šta ga očekuje. Rutine im pomažu da se nose sa svakodnevnim aktivnostima, školom. Postavite jasne granice. Organizujte prostor tako da je sve pregledno i logično. Učite dete da vraća stvari na svoje mesto, hrabrite ga. Pustajte mu muziku, možda čak i da uči da svira.